Molitva Božanskog časoslova je slatka obveza i draga dužnost
Božanski časoslov službena je molitva Crkve
1. Početak rada Katehetskog dana s molitvom „Trećeg časa“ daje mi povoda reći dvije riječi o molitvi Božanskoga časoslova kao službenoj molitvi Crkve. Časoslov sadrži tekstove Psalama, čitanja iz Patristike ili crkvenih dokumenata, molitve i himne koji uglavnom potječu iz prvih stoljeća Crkve. Časoslov ili Brevijar „poseban je oblik molitve koji je stvorila i ozakonila Crkva kako bi se Bogu iskazivalo dužno štovanje u pojedinim satovima tijekom dana”. Tu podjelu na pojedine sate kršćanstvo je naslijedilo od Židova kod kojih je molitva bila vezana uz žrtveni kult u hramu gdje su se „prinosile jutarnje, popodnevne i večernje žrtve“, te se redovito molilo „Šema, Izrael“ – Čuj, Izraele“ uvečer, ujutro i o podne; ili barem dva puta dnevno: kod lijeganja i ustajanja.
Isus je prihvatio židovski sustav dnevne molitve, pa iz Evanđelja saznajemo da je molio rano ujutro i uvečer, a iz prispodobe o farizeju i cariniku otkrivamo i popodnevnu molitvu. No, Isus je uz to znao moliti i cijele noći pa je tako nadmašio okvire židovstva, ne samo vremenski, već i sadržajno. On je, naime, Boga nazivao Ocem pa je i svoje učenike naučio moliti najljepšu molitvu Očenaš.
Uz psalme koji čine bitni dio časoslova, tu su i čitanja iz otačko-teološkog i hagiografskog područja koji predstavlja bogatu tradiciju Crkve s komentarima i razmatranjima biblijskih tekstova u kojima se rasvjetljava tematika liturgijskog vremena (Božić, Uskrs, Korizma, Vrijeme kroz godinu itd. ) ili pak pojedinih blagdana. U izboru tekstova prednost je dana doktrinarnim tekstovima „koji razvijaju istine vjere i služe kao hrana pobožnosti, meditaciji i propovijedanju”.
U molitvi časova svoje mjesto ima i sveta šutnja, kako poslije psalama, tako i poslije čitanja. Trenutci šutnje omogućuju da „odjekne glas Duha Svetoga u srcima molitelja“, te poveže osobnu molitvu s riječju Božjom i javnim glasom Crkve”.
2. Sudjelovanje klerika i monaha u molitvi časoslova smatralo se uvijek teškom obvezom, te se na njihovo propuštanje gledalo kao na početak otpadništva. U tom vidu valja promatrati i odredbu kan. 276 i 1174 u kojem stoji neka klerici, u vidu rasta u svetosti, „neumorno vrše pastoralnu službu“, hrane se s dvostrukog stola, Svetog pisma i euharistije“; te obvezno svaki dan mole časoslov i posvete dostatno vremena duhovnoj sabranosti. Stoljećima je vrijedilo tumačenje da klerik i redovnik, koji propuste moljenje Božanskoga časoslova, čine težak grijeh. A ako zbog bolesti i drugih opravdanih razloga ne mogu sudjelovati na liturgiji časoslova, bili su dužni izmoliti određeni broj Očenaša (napr. namjesto Jutarnje 24, Večernje 12, te mjesto Povečerja 7).
Opća uredba Rimskoga časoslova iz 1970. (Časoslov br. 1., str. 7-70), preporučuje zajedničko slavljenje molitve časoslova klericima i drugim nositeljima poslanja u Crkvi. A slavljenje se preporuča i laičkim društvima i katoličkim obiteljima. “Posvećeni pak službenici” (biskupi, prezbiteri, đakoni, kaptoli, te redovničke zajednice) obvezni su slaviti liturgiju časova, jer to čine u ime Crkve. Za Jutarnju i Večernju stoji “neka ih ne propuštaju osim iz teškog razloga”; za Službu čitanja “neka je vjerno obavljaju”, a za Srednji čas i Povečerje “neka im bude na srcu”.
3. Dok čitamo ovu formulaciju iz Opće uredbe: „Neka ne propuštaju, već vjerno obavljaju i neka im to bude na srcu“ pitamo se spada li ta formulacija u obvezu teškoga grijeha, kako je bilo jasno formulirano u bivšim propisima?! Ne ulazeći sada u pravničku i pokorničarsku prosudbu i praksu jedno se iz ove Opće Uredbe nedvojbeno može zaključiti, a to je: Otklanjanje molitvene obveze ili ne daj Bože odbacivanje časoslova, kao i krajnja nemarnost u njegovu slavljenju, pokazuje i očituje kod svećenika i Bogu posvećenih osoba ružan manjak ljubavi prema Kristu koji ih je odabrao i poslao biti njegovim vjerovjesnicima, pa zatražio neka mole bez prestanka. Takav nemar i pomanjkanje ljubavi očituje se i prema Crkvi koju je Krist ustanovio da u trajnoj borbi sa silama zla, zauzeto upravlja „svoje molitvene vapaje prema Bogu” (divna je ona slika iz Biblije Mojsija u borbi s Amalečanima u kojoj Aron i Hur podržavaju njegove uzdignute ruke. I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali).
Liturgija molitve brevijara, koja je razdijeljena na pojedine časove dana, nastavlja i ostvaruje djelo „uzdignutih ruku u dnevnoj borbi s današnjim silama Zla (Amelečanima)“. A ujedno je i izvršavanje one Kristove zapovijedi o neprestanoj javnoj molitvi Crkve. U tom vidu molitva Božanskoga časoslova predstavlja „osobitu i privilegiranu čast“ svima koji u tomu sudjeluju. No, to nije samo čast, već i dobra prigoda osobnog rasta u krjeposti i milosti u Božjim očima u vidu vječnoga spasenja. A onima koji su na poseban način ređenjem i zavjetima preuzeli molitvenu obvezu, slavlje molitve Božanskoga časoslova predstavlja slatku obvezu i dragu dužnost”.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Katehetski dan, 31. kolovoza 2019.
