Sreća i bogatstvo hodočašća
(PADOVA, VERONA, ASIZ, RIM)
6. – 12. travnja 2017.
Već 32 godine posebna dimenzija Nedjelje muke Gospodnje obogaćena je festivalom mladih: Svjetskim danom mladeži, koji se slavi na biskupijskoj razini, ali koji na Trgu sv. Petra u Rimu doživljava uzbudljive trenutke, na poseban način prolaskom križa, koji su ove godine mladi iz Krakowa predali mladima Paname. Tako je već godinama, na početku Velikoga tjedna za vjernike Zadarske nadbiskupije odredište bio Rim – Cvjetnica 2017. u Rimu. Naime, među mnoštvom vjernika, osobito mladih, koji su iz raznih zemalja stigli u Vječni grad, na Nedjelju Palmi 9. travnja 2017., bilo je i pedesetak vjernika iz Zadarske nadbiskupije.
Po čemu je ovo hodočašće posebno te kako je doživljeno, saznajmo iz sljedećeg zapisa:
„Otvorena srca krenuli smo na ovo iznimno putovanje spremni za nova iskustva i spoznaje. U kasnim večernjim satima, u četvrtak – 6. travnja, veselo društvo svih uzrasta okupilo se na zadarskom kolodvoru. Odmah pri polasku moglo se zaključiti da će putovanje biti veselo, puno smijeha i radosti, s obzirom na sve vesele ljude koji su se uključili u ovo hodočašće. Smjestili smo se u udoban autobus i brzo se namjestili kako bismo čim prije zaspali, ako je itko to i mogao od uzbuđenja.
Ujutro smo, po programu „puta“, trebali ići u Gardaland, ali zbog nekoliko problema to nije bilo moguće. Ipak, naša časna Viktorija snašla se majstorski u novonastaloj situaciji i nije nas ostavila razočarane. Odvela nas je u prekrasnu Padovu. Pri samom ulasku u grad vidjela se sva njegova ljepota i opušteni način života. Izašli smo se iz busa ispred svetišta sv. Leopolda Mandića koje nas je sve ostavilo bez teksta. U svakoj prostoriji vidljive su poruke i riječi sveca koje potaknu čovjeka da se zamisli te da promišlja o svojoj vjeri. Mogu se vidjeti i ostaci sveca, njegova odora, pa čak i ruka! Jedna priča koja je mene ostavila u potpunosti iznenađenom jest ispovjedaonica sv. Leopolda. Naime, za vrijeme Drugoga svjetskog rata cijela crkva bila je razrušena, a nekim čudom ispovjedaonica je ostala netaknuta. Danas se nalazi u stanju u kakvom je bila i za vrijeme života sveca, čemu svjedoče minijaturna vrata… No, uzmimo u obzir da je sv. Leopold bio visok samo 1,35 m. Ono što mi se posebno svidjelo kroz cijelo šestodnevno putovanje bila je mogućnost da se pomolimo u kojoj god kapeli željeli. Grupa bi strpljivo čekala na one kojima je srce osjetilo potrebu za razgovorom s Bogom. Stoga smo, nakon molitve u kapeli ili ispred relikvijara sv. Leopolda, imali slobodno vrijeme za ručak i razgledavanje ovoga predivnog grada. Nakon što smo se okrijepili i ponovno sastali s našim vozačima, krenuli smo za Veronu. Posjetili smo slavnu Julijinu kuću nakon koje nam je časna dala mnogo slobodnog vremena znajući da svi žarko želimo razgledati „grad zaljubljenih“. Nakon višesatnog obilaženja grada i kupovanja raznih suvenira, stigli smo u hotel i odmah se upoznali s nadaleko poznatom talijanskom hranom – tjesteninom.
Drugoga dana našega putovanja krenuli smo prema Assisu, gledajući dokumentarac o sv. Franji i sv. Klari. Već u blizini gradića mogla se osjetiti mirnoća i spokoj kojom samo svetište odiše. Ono čemu se nitko nije nadao i što je nažalost ostavilo jednog putnika bez voljenog švicarskog nožića, jest kompletni pretres svih osobnih stvari prije ulaska u crkve. No, ubrzo smo se navikli i puni iskustva već pripremali stvari kako bismo što prije mogli pogledati sve znamenitosti. Bazilika sv. Franje Asiškog, franjevački samostan i cijeli gradić u kamenu ispunili su moje srce mirom. Pjesma koju smo pjevali ispred izvornog križa s kojeg se Isus obratio sv. Franji i molitva na našem jeziku obuzela je kapelu blaženim osjećajem, a oči napunila suzama. Nakon što smo razgledali kuću sv. Franje i vidjeli kakvu je borbu vodio da bi mogao slobodno ispuniti svoj poziv, dobili smo vrijeme za stanku koje smo iskoristili kako bismo se svi međusobno pobliže upoznali. Ispunjeni mirom, spremni za još jednu dugu vožnju, krenuli smo prema „vječnom gradu“. Srećom, naša časna nigdje ne ide nepripremljena te se pobrinula da nam i ova višesatna vožnja prođe brže uz pokoji dokumentarac ili film. Stigli smo u hotel i odmah sišli na večeru. Početno veselje oko talijanske hrane počelo je jenjavati jer smo shvatili da će nam svaki budući obrok biti pašta.
U nedjelju smo se rano probudili. Već u 7:30 sati krenuli smo iz hotela kako bi „ulovili“ dobra mjesta i mogućnost da iz blizine vidimo papu Franju. Časna Viktorija je, podijelivši nam hrvatske kapice i spriječivši svaku mogućnost da se netko izgubi, „izdala naredbu“ da je to obavezan predmet dok se ne vratimo na hrvatski teritorij. Ponijela je, također, i hrvatske zastave kako bi, ponosni na svoj nacionalni identitet, predstavili našu zemlju na iščekivanoj sv. Misi (cvjetnici) ispred bazilike Sv. Petra. Jedna od tih zastava kasnije nam je služila kao sredstvo prepoznavanja našeg vodiča. Zajedno s mnoštvom nacija, u masi koja se okupila na trgu, dočekali smo 10:00 sati i ugledali sv. Oca. Svi smo žurno izvadili fotoaparate ili mobitele kako bi ovjekovječili taj poseban trenutak. Sjećanje na to da nam je sv. Otac uputio Božji blagoslov i posvetio grančice masline, koje smo naravno svi donijeli doma svojim bližnjima, zaista je posebno. Nakon što smo izbliza vidjeli papu Franju i doživjeli sve što se moglo doživjeti toga dana, zahvaljujući našim časnama koje su nas dovukle do ograde, vratili smo se u hotel na ručak. Obnovili smo energiju i sretno krenuli dalje u večernji razgled Rima. Uz popratna objašnjenja časne Mirjam prošli smo Piazzu Navonu gdje su neki od nas napravili svoje portrete i karikature. Nadalje, Fontanu di Trevi koja će nam vjerojatno i naviše ostati u sjećanju budući da su naši zboraši, uz vodstvo časne koja je veselo skakutala i ponosno mahala sa svojom zastavom, otpjevali Viva Croatia na sav glas. Popraćeni s pljeskom krenuli smo na Španjolski trg s istim ciljem. No, čim je vesela pjesma počela zaustavili su nas carabinieri prijeteći nam kaznama jer je sva „galama“ zabranjena nakon devet sati navečer, ali čak ni to nije omelo našu voditeljicu da veselo pjevuši do autobusa. Još na početku puta, časna nas je upozorila na „tradicionalno pomicanje auta“ budući da su Talijani, kako to naša časna kaže „specijalci u vožnji auta – od tri trake naprave pet“. Srdačno smo se nasmijali tome sve dok se nismo našli u takvoj situaciji na putu do hotela. Međutim, smijeha nije izostalo ni kada se automobilski alarm dva puta upalio. Izbezumljeni, ali i u strahu od ponovnog susreta s carabinierima, nismo znali što učiniti dok nas naš veseli recepcionar nije potaknuo na još jedan pokušaj. Puni adrenalina, s malim zakašnjenjem, stigli smo na večeru! Pogađate što smo jeli?
Ponedjeljak je prošao burno poput nedjelje. Točno u 10:45 sati, opet zahvaljujući našoj časnoj, krenuli smo s razgledom Vatikanskih muzeja uz uvijek nasmijanu voditeljicu Emanuelu. Iskreno rečeno, niti četiri sata nisu bila dovoljna da se upiju svi dojmovi onolike ljepote. Unatoč buci i gomili ljudi, Emanuela nam je uspjela ispričati najbitnije o svakoj umjetnini i odgovoriti na sva naša postavljena pitanja. Nakon razgledavanja Vatikanskih muzeja nastavili smo prema bazilici Sv. Petra čija glomaznost nas je u potpunosti dokrajčila. Bili smo prepuni dojmova, bez mogućnosti ikakvog razmišljanja, samo divljenja onome što je ispred nas. Nakon što smo razgledali pravo bogatstvo koje vatikanske zidine kriju, dobili smo slobodno vrijeme za ručak i razgovor o viđenom. Potom smo krenuli u Zavod sv. Jeronima kako bismo sudjelovali na sv. Misi na hrvatskom jeziku. Bilo je pravo olakšanje napokon u potpunosti razumjeti što svećenik govori i mislim da nas je sve jednako iznenadio veliki broj ljudi koji je nazočio sv. Misi. Složili smo se da je mogućnost održavanja sv. Mise na vlastitom jeziku u središtu Rima – prava sreća i bogatstvo. Vratili smo se u dobro poznati hotel bez ikakvih cestovnih incidenata, premoreni i željni sna.
Predzadnji dan započeli smo panoramskom vožnjom po gradu. Prošli smo sve znamenitosti, za koje nismo imali vremena, poput Anđeoske tvrđave i Vie appia antica, gdje su se Isus i sv. Petar susreli te ugledali drugu stranu Rima, daleko od centra. Zaustavili smo se pored bazilike Sv. Pavla izvan zidina. Još jednom ostali smo zaslijepljeni ljepotom rimske gradnje te grandioznošću 150 mramornih stupova. Ono što je posebna zanimljivost kod ove bazilike jest prikaz svih papa od vremena sv. Petra. Brzo smo „skoknuli natrag“ u autobus te krenuli do katakombi sv. Kalista. S pomalo jeze ulazili smo sve dublje pod zemlju i promatrali skriveni život prvih kršćana. Kada su naše oči ponovno ugledale danje svjetlo, pomalo šokirani zbog onog što smo saznali u katakombama, krenuli smo do crkve Sv. Petra u okovima. Prva papinska prijestolnica odiše elegancijom i čašću te me se na neki način dojmila i više od bazilike Sv. Petra. Također su nas posebno iznenadile stube po kojima je šetao Isus nakon što su mu stavili trnovu krunu, budući da nismo znali da su smještene u Rimu, a ne u Jeruzalemu. Neki od nas pobožno su se molili i klečeći prešli stube, nakon čega nas je časna ugodno iznenadila. Cijelo vrijeme skrivala je od nas da će nam posljednji ručak biti u samostanu blažene Marije propetog Isusa Petković. Časne Viktorija i Mirjam posebno su se radovale našem dolasku u samostan, budući da su i one pripadnice Družbe kćeri milosrđa koja pripada franjevačkom redu, a osnovala ju je bl. Marija propetog Isusa Petković. Zajedno smo se pomolili u njihovoj kapelici i razgledali sobu bl. Marije. Časne su nam otkrile pravo čudo koje taj samostan skriva od 1966. godine, ali neka to ostane tajna koju sami trebate ići vidjeti. Kada su stigle brojne pizze svi smo se prejeli, možda po prvi put u svih ovih pet dana. Ni ovog puta nije nedostajalo veselih pjesama te smo svi zajedno zapjevali s dvije časne iz Konga (koje također znaju hrvatski jezik) na njihovom narodnom jeziku. Naši zboraši, uvjereni da imaju dozvolu za pjevanje, odlučili su uzvratiti časnama te su se samostanom orile hrvatske pjesme. Kada nas je Emanuela podsjetila da moramo ići u daljnje razgledavanje grada, s tugom smo se pozdravili s radosnim časnama koje odmah izmame osmijeh na lice. Siti i veseli vidjeli smo glomazni Koloseum i predivni Forum Romanum, uz predivnu svirku uličnih izvođača. Jedan dan jednostavno nije dovoljan da se čovjek zasiti ljepote i veličine koja se nalazi u centru ovoga grada. Uz to, ostao nam je još i Panteon. S obzirom na to da su Rimljani razvili poseban sustav vakuuma uporabom vatre kako se „najsavršenija građevina“, kako je to naša Emanuela nazvala, ne bi napunila kišnicom ponovno tjera na razmišljanje jesu li ljudi tada bili pametniji od nas danas. Unatoč dubokim promišljanjima, bio je to posljednji put kada smo skinuli naše kapice, na tugu, ali i veselje nas kojima je stalo do frizure. Sretni, zato što smo bili premoreni i što je to bio zadnji dan jedenja tjestenine mirno smo zaspali, no već ujutro bila je vidljiva tuga u našim očima.
Posljednjega dana pozdravili smo se s našim hotelskim sobama i veselim recepcionarom te krenuli prema trgovačkom centru Marconi u blizini Venecije. Ono što je bilo uočljivo jest da su naše časne ostavile duboki dojam na nas, budući da smo svi uzeli pozamašno velik broj talijanskih pogača, posluženih na ručku dan prije. Uz pogače nije nedostajalo i sira, odjeće, suvenira i mnoštva drugih stvarčica. Nakon što smo se udobno smjestili u autobus, ovoga puta malo teži… gledali smo film La vita e bella, uspoređujući tko je bolje naučio talijanski jezik tijekom nekoliko prethodnih dana. Niti dva sata čekanja na granici nisu umanjila veselje zbog povratka našem voljenom Zadru i prestanka preračunavanja cijene zbog drukčije valute.
Sa sigurnošću mogu reći da nas je ovo putovanje sve duhovno obogatilo i ispunilo novim saznanjima. Mislim da će se svi hodočasnici složiti sa mnom kada kažem da je ovo putovanje jedno od najbolje uloženog novca i vremena u životu. Ne znam za njih, ali ja ću sigurno ispuniti zadaću onog novčića bačenog u Fontanu di Trevi, a to je – ponovno se vratiti u Rim.“
Gabriela Rapan
