”Vjeronauk u školi kao mjesto inkulturacije”
Drago mi je što vas mogu pozdraviti, poštovani vjeroučitelji i vjeroučiteljice skupa s predavačima i s predstojnikom i tajnicom Katehetskog ureda, na ovom stručnom skupu s temom ”Vjeronauk u školi kao mjesto inkulturacije”. Dobro što ćete se u tom kontekstu suočiti se s poteškoćama i mogućnostima te inkulturacije u postmodernoj kulturi ”u kojoj ljudsko mišljenje i djelovanje razotkriva mnogostruku destruktivnost, rušenje i razgrađivanje”. Ona stoga podržava ideju ”destrukcije ili dekonstrukcije zapadne metafizičke tradicije i nerijetko završava u praktičnom anarhizmu i nihilizmu”. Jer, za nju su kulturni identiteti promijenjivi, fluidni i hibridni. A čovjek po svojoj naravi i prirodi teži za cjelovitošću i stabilnošću. I treba nekoga tko će mu sve to objasniti i uputiti ga. On bez toga drugoga ne može ni preživjeti. Taj drugi (otac, majka, brat, učitelj, vjeroučitelj..) pomaže mu na putu njegovog rasta. Pomaže mu postati čovjekom te na intelektualnoj razini spoznati istinu putem znanja i umovanja. A putem ljubavi, pažnje i osobnog zauzimanja taj ”drugi” nastoji oplemeniti njegove osjećaje i odgojiti za ljepotu, plemenitost i dobrotu. I konačno na voljnoj razini potaknuti učenika na akciju i motivaciju.
Za svakog odgojitelja veliki je izazov objediniti ovo pedagoško ”trojstvo” i na najbolji način odgojiti um, oduševiti srce i potaknuti volju. Premda se odgojitelji često osjećaju razapeti i nemoćni, to ne znači kako trebaju pustiti neka ”sve voda nosi” i ”okaniti se ćorava posla” odgajanja i poticanja. Nipošto! Apostol naroda, sveti Pavao, upozorava svoga dragog učenika Timoteja ”neka bude uporan, bilo to zgodno ili nezgodno; neka uvjerava, prijeti i zapovijeda sa svom strpljivošću i poukom” (2 Tim 4, 2). To je ispravno pedagoško pravilo koje vrijedi za sva vremena s ciljem i svrhom da učenici dođu do istine o čovjeku i svijetu. I da se kod njih pobudi prirodna sklonost za ljepotu, plemenitost i dobrotu. Čovjek je, naime, na svijetu zato: da prirodu uredi; da njegovi odnosi s drugima budu ”dobri i uljudni obredi”; te da se Stvoritelju podredi. Uređenje svijeta, postiže se po znanosti i umjetnosti (”per scientiam et artem”). Uspostava dobrih odnosa s drugima, koji imaju biti ”uljudni obredi”, postiže se etikom i odgojem (”per eticam et educationem”). A treći zadatak, da se Stvoritelju podredi, postiže se uz pomoć religije (”per religionem”).
Uz ovih nekoliko uvodnih riječi na skupu o ”Vjeronauku u školi kao mjestu inkulturacije”, htio bih osobito podcrtati nezamjenjivu ulogu koju vi odgojitelji u vjeri imate. I posebice pohvaliti nastojanje što svoje učenike odgajate u duhu HNOS-a i suvremenih standarda učenja i poučavanja. Premda ponekad izgleda da nije lako baviti se odgojnim poslom, posebice u ”iskidanom i rastrganom vremenu” koje postmodernom zovemo, mi nismo bez nade i svjetla. Vidimo, naime, i znamo da su mnoga naša braća i sestre u tomu uspjeli. Pri tomu, međutim, ne zaboravljamo kako su vrlo važni naši odnosi s đacima, kao i karakterološke odlike koje trebaju imati oni koji se odgojem bave. Uvaženi američki psiholozi Rogers i Carkhuff svojevremeno su isticali kako terapeut za obavljanje svoga posla ”mora posjedovati” neke kvalitete koje su uostalom potrebne svima. Jer, svi pomažemo jedni drugima: Otac sinu, žena mužu, susjed susjedu, učitelj đaku, svećenik vjerniku, prijatelj prijatelju. Oni te odlike i kvalitete opisuju i prepoznaju u empatiji, poštovanju i autentičnosti.
Visokim stupnjem empatije uspijevamo izraziti jasno ono što često izgleda konfuzno i nejasno. A kultura postmoderne obiluje relativizmo, nejasnoćom i konfuzijom. Kad empatije nema, malo se razumije, površno prosuđuje i slabo ”komunicira”. Respektom i poštovanjem pokazujemo da imamo povjerenja u svoje učenike i izričemo nadu kako je svatko od njih sposoban ostvariti zadane ideale. Svojom pak autentičnošću dokazujemo da smo kadri ”biti slobodni i svoji”. Autentični vjeroučitelj je ”naivan i iskren”, pa kod njega nema raskoraka između onoga što govori i onoga što vjeruje i osjeća. Kad autentičnosti nema, onda se govori jedno, a čini drugo. Igra se ulogu. Profesionalno se obavlja posao i najamnički ponaša. Odgoj pak i obrazovanje nisu prigoda za upotrjebu ”maske profesionalca”, već idealan prostor i mjesto ”naravnog i spontanog” prijenosa vrjednota kojega ni osobne, ni kulturne, a ni ine provokacije ne zbunjuju. Naime, ”dobar pastjer -veli Mažuranić- sve što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom”.
U tom vidu vjeronauk je prikladno mjesto inkulturacije i prijenosa ljudskih i kršćanskih vrjednota koji se zbiva na dvosmjernoj razini: Na razini govora i slušanja, vjere i svjedočenja, rasta i izgradnje, odgoja i samoodgoja. Nasuprot okružju i kulturi ”postmoderne” koja je često obilježena rušenjem, razaranjem, rasipanjem i uništavanjem. Želim vam, poštovani vjeroučitelji i vjeroučiteljice, puno strpljivosti u tom mukotrpnom ali važnom, svetom i isplativom poslu i zadatku. Neka vam je sretno i blagoslovljeno.
Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 21. veljače 2015.
