Čežnja
Došašće je vrijeme čežnje. Čežnja je draga težnja za onim što može najdublje duboko ispuniti i zadovoljiti naše srce. Ona je uvijek povezana s ljubavlju, sa srcem koje čežnjom postaje široko. Čežnja je za Augustina temeljno čovjekovo raspoloženje. Čovjek je u svojoj biti netko tko čezne za Bogom. To nije uvijek razvidno, ali u svakoj zemaljskoj čežnji odzvanja i ova posljednja čežnja za Bogom. Ako strastveno čeznem za uspjehom, za imetkom, za bogatstvom, za priznanjem, čežnja uvijek ide onkraj dostižnoga. Nema priznanja koje bi sasvim zadovoljilo moju čežnju. Nema imetka koji bi mi pribavio savršen mir. U svemu, ja konačno čeznem za Bogom. Augustin je ovo izrazio klasičnom formulacijom: Nemirno je naše srce sve dok se ne smiri u tebi, Bože.
Tko potiskuje svoju čežnju, postaje obuzet strastvenom žudnjom. Strastvena žudnja uvijek je potisnuta čežnja. Došašće bi bilo vrijeme da svoje žudnje opet pretvorimo u čežnju. Svatko od nas poznaje žudnje, nutarnje ovisnosti. To nisu samo žudnje koje upadaju u oči kao alkoholizam, droga, ovisnost o lijekovima, žudnja za radom, žudnja za odnosima, žudnja za seksom, igrom. Čim postanemo ovisni o nekome ponašanju ili nekoj stvari, u nama se izgrađuje struktura žudnje. I mi više ne možemo biti bez toga ponašanja ili bez te određene stvari. Umijeće bi se sastojalo u tome da točno uočimo svoje žudnje i u njima otkrijemo čežnju koja nam pokazuje da naša težnja nadilazi ono svakidašnje i banalno. U tome se na, kraju krajeva, krije čežnja za zavičajem i zaštićenošću, čežnja za izgubljenim rajem. Ali to nije neki pogrešan ili nezdrav proces, to nije izraz nezrelosti i povlačenja. To pokazuje nešto drugo, naime slutnju da se u borbu života možemo upustiti samo i jedino ako smo Boga prepoznali kao tajnu koja prebiva u nama.
Kad u došašću dođem u dodir sa svojom čežnjom, ja se tada mogu pomiriti s prosječnošću svoga života. Mogu se oprostiti od iluzija koje sam stvorio o svome životu, recimo od iluzije da me moje zvanje mora sasvim ispuniti, da moja obitelj može uvijek živjeti u skladu ili da mogu uvijek imati uspjeha i biti od svih obljubljen. Mnogi se čvrsto drže ovih iluzija. A kad ih život ne ispuni, onda to potiskuju tako da svoj život oslikavaju ružičastim bojama. Kad drugima o nečemu pripovijedaju, rado pretjeruju. Uvijek to prikazuju napetijim nego što jest. Sve u njima nešto je osobito. Kad govore o sebi, uvijek pripovijedaju kako je izvanredan proces koji se u njima upravo odvija. Time hoće prikriti da se nalaze u dubokoj krizi. Zatvaraju oči pred banalnošću svoga života, a pretjeranim opisivanjem svoje situacije podržavaju iluziju o svojoj posebnosti.
Moja čežnja ima jedno pozitivno djelovanje. Ona me čuva od toga da svoj život prezasitim očekivanjima i ljude pritisnem svojim željama. Mogu se pomiriti sa svojom svagdašnjicom, kakva ona jest. I mogu prihvatiti ljude onakve kakvi jesu. Ovo vrijedi za moje kolege na poslu, kao i za bračnoga druga. Čežnja me vodi onkraj ovoga svijeta. U meni postoji nešto s onu stranu svijeta, nešto nad čime svijet nema nikakve moći. Čežnja me otuda oslobađa vezanosti na svijet. Prihvaćam da ni jedan čovjek ne može ispuniti moju najdublju čežnju. Polazeći od takva stava ja mogu čovjeka susretati u slobodi, a da ga previsokim očekivanjima ne stisnem u jednu čvrstu sliku. Čežnja mi omogućuje da prema drugima budem otvoren bez predrasuda. Tako mogu uživati u međuljudskim odnosima i ne htjeti uvijek više. Taj drugi me upućuje na Boga, a da mi sam ne mora biti bog.
Saint-Exupéry rekao je onu poznatu riječ: Želiš li graditi brod, nauči ljude čeznuti za širokim morskim prostranstvima. U čežnji se dakle krije snaga koja nas osposobljava posve konkretno gledati na utopije. Čežnja je ljude srednjega vijeka tjerala na to da grade velike crkve, katedrale. Ovo umijeće građenja živjelo je od čežnje. Glazba živi od čežnje. Ona otvara prozor prema nebu.
Svaka umjetnost je na kraju krajeva pomol vječnoga, nečega što još nikada nije bilo tu, izraz čežnje za posve drugim. Čežnja ima snagu razoriti beton, zdrobiti oklop koji smo oko sebe izgradili da bismo bili neosjetljivi prema drugome svijetu. Čežnja otvara naš uski svijet. Ona otvara horizont nad nama. Čežnja se ne zatvara pred zastrašujućim činjenicama života. Ona nas postavlja na trag nade koja nam daje gledati u oči realnosti, a ne očajavati.
Pitaj sebe u došašću uvijek iznova, što je zapravo tvoja najdublja čežnja. Dođeš li u dodir sa svojom čežnjom, tvoje će srce postati široko. Ti ćeš se osjećati slobodnim, makar sve oko tebe bilo usko. Vjeruj svojoj čežnji za domovinom i zaštićenošću, za istinskim životom i autentičnom ljubavlju. Kad pjevaš adventske pjesme ili slušaš tekstove iz Proroka Izaije, dopusti da se te riječi u tebe tako slegnu, da pobuđuju tvoju čežnju. Tvoja čežnja će proširiti tvoj život i povesti te na izvor života koji u tebi ključa, i ne da se suziti uskoćom kamenja oko tebe.
(preuzeto iz Anselm Grün: Božić – Slaviti novi početak, GK, 2005.)
