U srijedu 4. rujna 2013. u Zadarskoj nadbiskupiji održan je 37. Katehetski dan na temu: „Srcem vjerovati, ustima ispovijedati. Povezanost sadržaja i čina vjere“
Prvi dio svečanog programa održao se u crkvi Uznesenja BDM na Belafuži gdje je koncelebriranu sv. Misu, u zajedništvu mnogobrojnih svećenika i vjeroučitelja, predvodio zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić.
Nadbiskup je u svojoj homiliji, pred okupljenim vjeroučiteljima i katehetama koji rade na području Zadarske nadbiskupije, uputio slijedeću riječ: “Povodom 50. obljetnice početka rada II. Vatikanskog sabora i 20. obljetnice Katekizma KC, kao najzrelijeg ploda Sabora, slavimo Godinu vjere, koja će kod nas u Nadbiskupiji trajati još dvije godine. Sabor je bio najznačajniji crkveni događaj XX. stoljeća. Stoga je Papa Benedikt XVI., koji je kao teolog sudjelovao na Saboru, proglasio Godinu vjere. Sabor je, naime, usmjerio djelovanje Crkve u svijetu, odredio ekumenska načela s drugim Crkvama i vjerskim zajednicama. Uz to dao je neke smjernice kako se Crkva treba odnositi prema stvarnostima svijeta: Prema kulturi, politici, znanosti, umjetnosti i drugo. Protumačio je i smisao ljudskih prava, osobito vjerske slobode i dostojanstva ljudske osobe. Konačno, iznio je svijetu kako Crkva shvaća samu sebe. ‘Crkvo Kristova, što zboriš i misliš o sebi?’ U tom vidu mi smo tijekom prošle školske godine pokušali ući u duh dogmatsku konstitucije o Crkvi koja počinje riječima: “Svjetlo naroda je Krist i zato ovaj Sveti Sabor žarko želi da njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude navješćujući Evanđelje svakomu stvoru (usp. Mk 16,15). I pitali smo se ‘odakle dolazi Crkva koja želi obasjati svijet Kristovim svjetlom’? I vidjeli smo da ona ne dolazi iz neke tame ili mita s nepoznatim izvorom. Ne, njezin je izvor poznat i utemeljen je na povijesnoj osobi Isusa Krista, na Bogočovjeku koji je rođen u Betlehemu i odrastao u Nazaretu! Crkva, dakle, dolazi iz otajstva Utjelovljenja.
Ali, ona dolazi iz žrtve križa i uskrsne zore, iz tog temeljnog događaja na kojem Crkva počiva i bez kojega ne bi postojala. ‘Ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je propovijedanje naše, veli sveti Pavao’ (1 Kor 15,12-15). To je njezina “hrid koju ni vrata paklena ne mogu nadvladati” (usp. Mt 16,18). Ona je zajednica vjere božanskoga porijekla kojoj je smisao i poslanje odredio Krist kao Početnik i Dovršitelj vjere naše (Heb 12,2).
Isus nije utemeljio Crkvu da bude sama sebi svrhom, nego da živi u svijetu i ‘da rod donosi, i rod njezin da ostane’ (usp. Iv 15,16). Ona je poslana svakom čovjeku i svim narodima: ‘Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode’ (Mt 28,19-20). Zbog toga su svi njezini članovi odgovorni za njezino poslanje. Svi su dužni biti u društvu “sol zemlje” i “svjetlost svijeta” (Mt 5,13. 14). “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). Time je Isus postavio jasan zahtjev za sva vremena. Kako onima koji rade u tvornicama i na njivama, tako i onima koji su u školi ili poučavaju na fakultetima. Isus želi neka njegova svjetlost sjaji i u laboratoriju gdje se istražuje, kao i u sredstvima javnog priopćavanja. Naime, gdje god vjernici žive, rade i djeluju: u kulturi, ekonomiji, politici i bilo kojem zvanju imaju biti dosljedni svojoj vjeri i svojoj savjesti. I dužni su biti subjekt društvenih zbivanja s ljudima koji se trude oko pravde, slobode i općeg dobra.
Ne smije se, međutim, smetnuti s uma da se Crkva kao institucija ne može vezati ni uz koju političku stranku ili opciju. Ona ljubomorno čuva svoju slobodu poslanja. I želi biti i ostati slobodna Crkva u slobodnom društvu. Njezina odvojenost od stranačkih opredjeljenja nikako ne znači da je ona odvojena od svijeta i ravnodušna prema sadržajima koje nude razni politički programi. Dapače, ona ima dužnost i zadaću spomenute programe ocjenjivati i vrjednovati s moralnog gledišta. “Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). Demokracija otvara Crkvi i vjernicima punu slobodu djelovanja i svjedočenja za sve što je pravo, istinito i čovjeka dostojno. Zbog toga valja buditi i jačati svijest i odgovornost kod vjernika laika. O njihovu stavu, vjeri i izboru može često ovisiti budućnost i sudbina društva i naroda. To posebice ističe Sabor u dekretu o laicima kad veli da je odgovornost i djelovanje vjernika laika u svijetu velika.
Rekao sam da ‘Sabor žarko želi da svjetlošću koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude’ (Mk 16,15). To lice međutim često je poškropljenu krvlju njezinih svjedoka. Jedan od njih je i mladi svećenik Miroslav Bulešić koga su ubili komunisti prije 66 godina u njegovoj 27 godini života, i nepunoj petoj godini svećeništva. O njemu ću reći koju riječ u dvorani. Ovdje bih htio naglasiti da Crkva živi i od otajstva križa. Isus je jasno najavio apostolima: “U svijetu imate muku, ali hrabri budite; ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). I ako se pitamo što to Crkva veli o sebi, mogli bismo reći kako se ona ‘prepoznaje u sličnosti trpljenja’ s njezinim utemeljiteljem Isusom Kristom. “Mene su progonili i vas će progoniti” (Iv 15,19-20). Toliki su pape, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, kao i brojni vjernici laici trpjeli poniženja i mučenja samo zbog svoje vjere. A da ne govorimo o silnom broju nepravednih sudskih procesa, zatvaranja i logore, odakle se mnogi nikada nisu vratili. Zašto sve to? Otkuda tolika mržnja na Crkvu? Zašto su je smatrali tako opasnom? Ta velika tajna ima svoje jedino tumačenje u Kristovu križu i uskrsnuću. To je patnja koja otkupljuje, posvećuje i oslobađa. A umiranje postaje zalogom uskrsnuća. Zato Crkva ljubi i kad je mučena, a moli i kad je progonjena. Gospodin, naime, nalaže: “Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi Oca koji je na nebesima” (Mt 5,44-45).
‘Razmišljajući o patnjama Crkve kao i njezinom poniženo i iznakaženom licu, piše poznati teolog Henri de Lubac, osjećam potrebu da je ‘ljubim dvostruko jače’ (Le Christ au monde, br. 1, 1971, str. 19). Ljubiti Crkvu imao je kao svoje biskupsko geslo, moj predšasnik mons. Prenđa. Ljubimo, dakle, Crkvu kao svoju duhovnu Majku. Ona nas je rodila, a kao djecu Božju odgaja nas za baštinu vječnoga života. Ljubimo Crkvu jer ona je Isusovo otajstveno produljenje u svijetu. Po njoj i u njoj Krist nastavlja svoje poslanje. A ona, “putujući između progona svijeta i Božje utjehe” (sv. Augustin), ne prestaje objavljivati ljudima Isusovu muku i smrt, dok On ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Uskrsnuli Gospodin daje joj snagu da strpljivo i s ljubavlju svladava sve žalosti i teškoće, nutarnje i vanjske. S vjerom i predanjem kako je to učinio, prije 66 godina, sluga Božji Miroslav Bulešić koji će koncem rujna 2013. biti ubrojen među blažene mučenike.”
Na početku drugog radnog dijela susreta, koji je održan u župnoj dvorani, nazočnima su se najprije obratili mr. don Gašpara Dodića, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije i nadbiskup mons. Puljić. Nadbiskup je pozdravio najprije dvojicu mladomisnika, a potom i sve ostale koji rade na katehetskom polju. Najavio je nekoliko važnih događaja koji su pred nama, poput Dana Ivana Pavla II., koji će se održati u studenome. Osim toga, pozvao je sve okupljene da se u što većem broju odazovu kako bi sudjelovali na proglašenje blaženim Miroslava Bulešića.
Nakon nadbiskupovih riječi predavanje na temu “Srcem vjerovati, ustima ispovijedati” održao je prof. dr. don Ivan Bodrožić. On se osvrnuo na riječi iz Rim 10,10 te je sudionicima susreta govorio o povezanosti sadržaja i čina vjere, otkriti sadržaj vjere koji se ispovijeda, slavi, živi i moli i razmišljati o samom činu vjere.
„Vjera i srce su životno povezani. Iz toga slijedi istinsko pravo svjedočanstvo. Prema biblijskim tekstovima, ne može se govoriti o vjeri, ako se ne vjeruje srcem. Vjernost i pošteno srce idu zajedno. Božji narod nije bio uvijek vjernog srca. Vjera i srce idu zajedno. Naše srce je stvoreno da ostvari odnos povjerenja sa živim Bogom. Da u međuljudskim odnosima svjedoči o tom povjerenju. Srce iziskuje vjernost. Srce je simbol i slika cjelovite vjernosti koja nije puka formalnost. Ne reći ‘Vjerujem’, a iza toga nema cjeline života. Izvanjsko ispovijedanje nije dostatno, ako ga ne prati istinsko zajedništvo srca s Bogom. Učinak vjere ne događa se samo na razini s Bogom, nego i na razini s ljudima. Moć vjere u Krista Uskrsloga se ostvaruje i u horizontalnoj datosti, međusobnom životu i zajedništvu. Živo vjerovati znači vjerovati srcem, cijelim svojim bićem. Srce se slikovito odnosi na cjelinu života. Ako se srce odmetne od Boga živoga, postaje tragedija, opačina, nevjera. Usvajanje sadržaja vjere i doživljaja pred Bogom znači srcem vjerovati. Ustima ispovijedati znači biti djelotvoran u svijetu, da me drugi vidi da sam rekao da sam vjernik, i da djelima to potvrđujem.
– Danas živimo u svijetu u kojem prevladava formalizam, da se čin vjere samo zadovolji, bez sadržaja. Prevladava relativizam, ne postoji istinski sadržaj u koji treba vjerovati. Svatko ima svoje mišljenje, niječe se prava, apsolutna istina, pa se privatno mišljenje, privatan stav i uvjerenje, uzdiže u rang neke vrste istine. Zato se kaže da svatko ima svoju istinu ili da svatko ima pravo na svoju istinu. „Takva uvjerenja se uzdižu na razinu vjere. Kad kažemo da netko vjeruje, to nije i čin vjere. To je sadržajnije, temeljitije, uzvišenije. Imati mišljenje o Bogu ne znači i čin vjere. Pravdamo se da svatko ima pravo vjerovati što hoće. No takav stav nije vjera. To su privatna mišljenja i uvjerenja koja nemaju veze s biblijskim pojmom vjerovati. U takvom činu se ne uspostavlja pravo zajedništvo s Bogom“ rekao je don Ivan, dodavši da pojam vjerovati rabimo iskrivljeno i pogrešno. To se odražava i na svećenike i vjeroučitelje, koji također prihvaćaju to kao gotovu datost – svatko ima pravo, pa se rabi termin ‘vjerovati’.
„Čin vjere treba biti ključ našeg života, mora biti svjedočen, prepoznat. Taj čin nas mora preporoditi i učiniti da budemo svjedoci u svijetu u kojem živimo. U vjeri nije riječ o tehnikama, disciplini. Potreban je istinski doživljaj Boga, kad stajem pred Boga, a Bog ulazi u moj život. To je istinski čin vjere, pravo zajedništvo na koje smo pozvani. Kod čina vjere moramo govoriti o stvarnom zajedništvu s Bogom koji staje pred nas i očekuje da ga prepoznamo. Vjera nije isječak, ona mora zahvatiti cijelo ljudsko biće. Ta se riječ ne smije rabiti kao neko privatno nahođenje, zanemarujući stvarnost živoga Boga ispred nas“ rekao je Bodrožić. Glede stava kako svatko ima pravo na uvjerenje, predavač je rekao da vjera ne može biti vrsta privatnog stava i mišljenja, nego mora dopustiti živom Bogu da uđe u naš život, da me taj događaj preobrazi i da ga posvjedočim. Tu se događa dinamizam primljen iz iskustva Boga i onoga što smo posvjedočili. Upozorio je na raskorak u životu, između onoga što kažemo da vjerujemo i onoga što vjerujemo. „Raskorak nastaje jer se ne vjeruje svim srcem. Jer Bog nije zahvatio osobu na cjelovit način. Vjeruje se parcijalno, površno, privremeno, ne cjelovito kao što Bog koji nas zahvaća i očekuje. Čin vjere se vidi i vani pred ljudima. Treba ga se vidjeti u svijetu. To je čin kojim se pouzdajem u Boga. To spašava, ako smo izgovorili da smo kršćani i djelima to potvrdili, to je iskustvo spasenja. Na takvo ispovijedanje nas pozivaju i pobudnica ‘Porta fidei’ i dinamizam života. Otvorimo otajstvu vrata svoga srca koja uvijek moraju biti vrata vjere. Srce je stožerno, kako bi vjerovalo, kako bi cjelina našeg života prionula uz Boga. Da bismo darom vjere i Božje prisutnosti bili odvažni i postojani svjedoci u svijetu u kojem živimo. Da bismi mi koji smo Boga iskusili pomogli i onima kojima smo poslani. Da sami otvore vrata svoga srca u susretu sa živim Bogom živim“ rekao je predavač, zaključivši: „Čin vjere je istovremeno osobni i zajednički. Od vremena kad je za mnoge bio osoban, ali su bili spriječeni svjedočiti javno u zajednici vjernika i društvu, dolazimo do obrnute situacije: sakramentima se pristupa kao javnom činu, sudjeluje se na javnim manifestacijama, ali nema osobnog razumijevanja i prihvaćanja vjere. Čin vjere je uvijek ‘Ja vjerujem’, ali taj ‘Ja vjerujem’ se izgovara u zajednici vjernika, ne privatno, kazao je, među ostalim, dr. Bodrožić.
Nakon izlaganja uslijedio je rad i izvješće o radu u radionicama, da bi susret završio najavom događanja u Nadbiskupiji u novoj pastoralnoj godini 2013./2014.
