„Sve što je ljubav je drugačije.“ (Zvonko Martić)
U Karmelu sv. Ilije, na Buškom jezeru, 10. ožujka ove godine okupili smo se na duhovnoj obnovi koju je predvodio naš domaćin p. Zvonko Martić.
U jutarnjim satima uputili smo se autobusom iz Zadra. U tihom i mirnom ozračju sunčanoga jutra zajednički smo se pomolili za sretan put. Neposredno prije dolaska na odredište, voditeljica našega puta s. Viktorija, ispričala nam je tešku prošlost i sadašnjost ovoga kraja čije su nade za siguran život na ovim prostorima, zajedno s kućama i imanjima, potopljene još 1971. godine, a stanovništvo raseljeno diljem Hrvatske i svijeta.
Nakon tri sata vožnje stigli smo u duhovni centar sv. Ilije. Uz ljubazne domaćine, koji su nas proveli lijepim i jednostavnim samostanskim kompleksom, izrađenim isključivo od prirodnog materijala kamena i drva, kojim dominiraju ravne linije i čiste plohe, 
predvorjem, hodnicima u čijim nišama su smještene prekrasne bezvremenske fotografije iz bogate tradicijske kulturne baštine Hrvata u BiH, kapelicom s nesvakidašnjim raspelom bez Kristovog corpusa, malom etnografskom zbirkom, sobom za meditaciju, dočekala nas je i čista i snažna hercegovačka bura iz pravca Tušnice te zimska idila poluzamrzlog Buškog jezera, trećeg najvećeg umjetnog jezera u Europi.
Nakon razgledavanja i okrjepe prionuli smo ‘poslu’. Naš domaćin se zajedno s nama otisnuo na ‘kratko’ duhovno putovanje životom, kako je on to lijepo rekao u svom karmelićanskom duhu: „od kajanja do cilja, od pobožnosti do sjedinjenja s Isusom“. Govorio nam je iz svog vlastitog iskustva o važnosti drugoga obraćenja, o nevrijednosti naše dovitljivosti kojom pokušavamo planirani naš život: „Bog nikada ne vodi kraćim putem, svi duhovni putovi su iznimke, svi susreti s Bogom jedinstveni. Sve što je ljubav je drugačije. Samo snagom Duha možemo promijeniti svoj svijet. Naš problem je u tome što volimo prosječnost. Sve je promjenjivo – Bog nije.“ U svom nadahnutom nagovoru p. Zvonko nas je podsjećao i poticao na našu ulogu vjeroučitelja u školi ističući kako se sva ljudska drama odvija u drami grijeha i milosrđa, grijeha i praštanja u konkretnim situacijama, praštanja vlastitim učenicima – djeci, jer to su naši siromasi. I sam s iskustvom vjeronauka u školi p. Zvonko nam je istaknuo važnost pitanja putovanja s Isusom: „Mi nasljedujemo Isusa? Ne! Mi nosimo Isusa. Isusov izlazak se nastavlja u našim životima; tako ljudsko pretvaramo u božansko i svaki naš rad u veličajnost prisutnosti Božje. Tko gradi na ljubavi on je uvijek drugačiji. Tko sve čini na slavu Božju on i trpi. U suprotnom, sva naša opterećenja postaju razočarenja. Što je zapravo duhovnost? Kada ljudsko postaje božansko. Što je posao vjeroučitelja? Nositi snagom Duha.“
Nakon ručka smo imali prigodu za predah u prirodi, ispit savjesti i ispovijed. Slavili smo sv. Misu. U homiliji je p. Zvonko, tumačeći prispodobu o Dobrom Ocu govorio o Božjoj ljubavi prema nama, skrivenoj u pet glagola: ugleda, ganu se, potrča, pade oko vrata i izljubi ga. Nosim li i ja u sebi milosrđe prema drugima kakvo Bog ima za mene? P. Zvonko je istaknuo kako mi ‘učeni vjernici’ često u sebi nosimo sliku starijega sina koji se ne zna radovati jer misli kako mu mnogo toga u životu nedostaje. No Bog nam poručuje: „sve moje – tvoje je“ (Lk 15, 31); sve Božje je moje.
Nakon sv. Mise smo se uputili prema eko – selu Grabovica. Tamo smo uživali u ljubaznom gostoprimstvu domaćina razgledavši farmu domaćih životinja i degustirajući zdravu hranu. Tako smo se okrijepljeni božanskom hranom veselo i zadovoljno oko 19 h zaputili svojim kućama, s mislima na jednu nezaboravnu duhovnu obnovu, željni dogodine i druge, osvjedočeni da „koliko čovjek čezne za Bogom, još više Bog čezne za čovjekom“ (sv. Ivan od Križa).
