U organizaciji Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije i Agencije za odgoj i obrazovanje – Podružnica Split, u subotu 25. veljače 2012., održan je stručni skup za vjeroučitelje u školama. Tako se u prostorijama Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ okupilo oko osamdesetak vjeroučitelja iz zadarskih osnovnih i srednjih škola, a okvirna tema nosila je naslov: „Vjeronauk u službi izgradnje nacionalnog identiteta.“ Skup je započeo uvodnom molitvom, u obliku video priloga, pjesmom „Bože, čuvaj Hrvatsku“, Salomonovom molitvom za narod (1 Kr 8. 30 – 40. 52 – 61) te Psalmom 23, koju je pripremila s. Viktorija Gadža, vjeroučiteljica iz Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru. Pozdravnim riječima okupljenima se obratio predstojnik Katehetskog ureda mr. Gašpar Dodić. Skup je, također, pozdravio i zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić.
Već prema planu, uvodno predavanje održao je dr. Gordan Črpić, voditelj studija sociologije pri Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, član Komisije HBK „Iustitia et pax“ te voditelj Centra HBK za socijalni nauk Crkve. Prvi dio predavanja naslovljen kao „Nacionalni identitet“ dr. Gordan Črpić započeo je presjekom razvoja društva: od tradicionalnog u kojemu se postavlja pitanje identiteta (karakterističan je pripisanim društvenim položajem, zatvorenošću, statičnošću, religijom), zatim modernog u kojemu se postavlja pitanje izgradnje identiteta (karakteriziraju ga diferencijacija, stratifikacija, industrijalizacija, urbanizacija, sekularizacija, birokratizacija), pa sve do postmodernog društva u kojemu prevladava subjektivizacija, globalizacija, virtualizacija, gdje se, zapravo, izbjegava pitanje određenosti identiteta. Profesor je zatim istaknuo kako u izgradnji identiteta suvremenoga hrvatskog društva prevladavaju elementi tradicionalnosti, dok su elementi modernosti znatno manje zastupljeni, što pokazuju i rezultati empirijskih istraživanja. Prijepornost dominacije tradicijskih elemenata u izgradnji identiteta – 
istaknuo je – jest u tome što se isti, uglavnom, koriste u dnevno-političke svrhe čime se smanjuje njihov razvojni potencijal. S druge strane, društvena klima nepovjerenja (koja je prisutna u suvremenom hrvatskom društvu) prema Piotru Sztompki «paralizira» društveno djelovanje te potiče rutinizaciju, konformizam i pasivnost, a utječe, isto tako, i na zauzimanje «obrambenih» stavova, stereotipa i predrasuda.
Na pitanje što je to nacija profesor je naveo, a potom obrazložio – dva pristupa: primordijalistički i modernistički. Prvi pristup ističe kako nacija ima porijeklo u starijim oblicima ili dubljim slojevima grupnog identiteta i međugrupnih odnosa. Nacija je duboko ukorijenjena, bilo u društvenoj bilo u individualnoj svijesti, dok onaj drugi naciju objašnjava kao proizvod industrijalizacije, političke demokratizacije, masovnog obrazovanja i medija. Nacija nije društvena stvarnost posebne vrste, već ideološki projekt koji se u društvenoj stvarnosti ne može realizirati. Kao vrlo značajnu definiciju istaknuo je Maritanovo određenje nacije kao zajednice tipično osjećajnih oblika ukorijenjenih u fizičko tlo, obzirom na grupu, i ćudoredno tlo, obzirom na povijest. Nadalje, kao zajednice ljudi koje postaju svjesne sebe, onakve kakve ih je povijest oblikovala ali i zajednice sastavljene od zajednica, svjesne mreže zajedničkih predodžbi i osjećaja što su je ljudska narav i nagoni spleli oko izvjesnog broja društvenih, povijesnih i fizičkih zadanosti.
Ističući prednosti i nedostatke ovih dvaju pristupa vezanih uz naciju te utjecaj procesa globalizacije prof. Ćrpić je u nastavku izlaganja iznio i elaborirao sedam uvjeta za hrvatsku perspektivu. Prvi i temeljni uvjet je – kazao je on – izgradnja povjerenja: normativna sigurnost koja podrazumijeva suprotnost anomiji kako u smislu dogovorenog i jasno postavljenog sustava vrijednosti, koji bi predstavljao temelj za ciljeve djelovanja, tako i u smislu jednoznačnih zakona primjerenih društvu u kojem se ti zakoni primjenjuju. Kultura povjerenja jača povezanost pojedinca i zajednice, a time i osjećaj pripadnosti, odnosno – sam identitet. Drugi uvjet je transparentnost društvenih organizacija u smislu otvorenosti, jednostavnosti i podložnosti kontroli građana. Treći uvjet je stabilnost društvenog poretka, a četvrti predvidljivost / proračunatost moći. Dok je peti uvjet primjena prava i obveza, šesti je poticanje dužnosti i odgovornosti. I na kraju, sedmi uvjet je – čuvanje dostojanstva, integriteta i autonomije svakog pojedinog građanina.
Drugi dio predavanja nosio je naslov „Vjera i vjeronauk u službi izgradnje nacionalnog identiteta“. U tom dijelu svog obraćanja nazočnim vjeroučiteljima profesor je naglasio kako vjeronauk u školi treba veći akcent staviti na aktivnu socijalizaciju učenika za život u suvremenom društvu, bazirajući se, upravo, na socijalni nauk Crkve čiji je temelj dostojanstvo ljudske osobe i njezina prava, a temeljne vrijednosti: Istina, Sloboda, Pravednost, Ljubav, Solidarnost.
Posebno je istaknuo kako je obitelji u suvremenom hrvatskom društvu potrebno dati mjesto koje zaslužuje kao institucija od najvećeg povjerenja hrvatskih građana. Također je potrebno – kazao je – upravo kroz nastavu vjeronauka u školi izvoditi daljnju pripravu za brak kao logični kršćanski okvir obitelji.
Osim toga, kod Hrvata valja razvijati svijest o tome da su nam prirodna bogatstva dana da ih obrađujemo i čuvamo te da ih narednim generacijama predamo uređenije i bolje. To je poziv da se očuva hrvatski okoliš, da se ne produbljuje kriza između čovjeka i okoliša, već da se razvija svijest kako je okoliš bitna sastavnica našeg identiteta.
Glede promicanja kulture mira naglasio je kako kultura mira nije puko odsustvo rata, utopijsko odsustvo svakog nasilja koje se ideološki pervertiralo u postmoderni pokret s nizom negativnih nuspojava i kontraefekata, već je to kultura kao rezultat duhovnosti dijaloškog otvaranja i propitivanja.
Vjeronauk u školi pruža mogućnost inicijacije vjeroučenika u društvo, dok s druge strane, župna kateheza veći akcent stavlja na inicijaciju vjernika u vjerničku zajednicu. Naravno, tu nije pitanje „ili“ – „ili“, već je riječ o komplementarnim djelovanjima koji djeluju na sveukupnu izgradnju vjerničkog i građanskog identiteta – zaključio je dr. Črpić.
Nakon prvog i drugog dijela predavanja uslijedila je rasprava. Stručni skup je završio s pedagoškim radionicama koje su vodile voditeljice Stručnih vijeća, a tema radionica bila je: Pronalaženje i interpretacija nastavnih sadržaja u službi nacionalnog identiteta.
